Postoji li apsolutna istina /sveopća istina?




Pitanje: Postoji li apsolutna istina /sveopća istina?

Odgovor:
Kako bismo razumjeli postoji li uopće apsolutna istina / sveopća istina, najprije moramo definirati što je to istina. Rječnik definira istinu kao »usuglašenost sa činjenicom ili stvarnošću; izjava koja je dokazana ili prihvaćena kao istina; stvarnost ili zbilja«. Neki ljudi danas tvrde kako nema prave stvarnosti, nego samo percepcije i mišljenja. S druge strane, drugi smatraju kako apsolutna stvarnost ili istina mora postojati. Prema tome, kada razmatramo pitanje postoji li uopće apsolutna istina, vidimo dva dijametrijski suprotna gledišta.

Prema jednomu gledištu, ne postoje apsoluti koji definiraju stvarnost. Oni koji drže ovo mišljenje vjeruju da je sve relativno i da zato nema prave stvarnosti. Zato, u konačnici nema autoriteta koji određuje je li što pozitivno ili negativno, ispravno ili pogrešno. Ovo gledište jednostavno je „situacijska etika“ u njezinu najrazvijenijem obliku. Nema ispravnog niti pogrešnog i što god čovjek smatra ispravnim u tome trenutku – ispravno je. Naravno, ova vrsta „situacijske etike“ vodi do mentaliteta i životnog stila kojime upravljaju osjećaji, a to ima razarajući utjecaj na društvo i pojedince.

Prema drugome gledištu, apsolutna stvarnost ili mjerilo koje određuje što je istinito a što nije, zbilja postoji. Stoga, može se odrediti jesu li djela ispravna ili pogrešna prema njihovu odnosu naspram tih apsolutnih mjerila. Možete li zamisliti kaos koji bi nastao kada ne bi bilo apsoluta ni stvarnosti. Uzmimo za primjer zakon gravitacije. Kada ne bi bio apsolutan, onda biste mogli zakoračiti i završiti nekoliko kilometara na nebu, a sljedeći put ne biste mogli uopće pokrenuti svoje tijelo. Ili, zamislite zbunjenost koja bi nastala kada brojevi više ne bi imali apsolutne vrijednosti. Na primjer, 2 + 2 ne bi više uvijek bilo četiri. Kada ne bi postojale apsolutne istine, svijet bi bio u kaosu. Ne bi postojali zakoni znanosti, ni zakoni fizike, ništa ne bi imalo nikakva značenja, ne bi postojala standardna mjerila kao ni istina ni laž. Kakav li bi onda samo nastao nered, ali hvala Bogu da apsolutna istina postoji i možemo ju pronaći i razumjeti.

Sama pomisao da netko kaže kako apsolutna istina ne postoji posve je nelogična. Ipak, mnogi ljudi danas prihvaćaju kulturološki relativizam koji u samom svome temelju niječe bilo kakvu vrstu apsolutne istine. Ljude koji tvrde da »apsolutna istina ne postoji« možemo pitati: »Jeste li u to apsolutno sigurni?« Posve je nelogično iznijeti takvu tvrdnju, jer je to apsolutna istina koja sama po sebi niječe apsolute. To je, u suštini, tvrdnja da je sama činjenica da nema apsolutne istine zapravo jedna jedina apsolutna istina.

Onaj koji prihvaća ili vjeruje da nema apsolutnih istina / sveopćih istina najprije treba nadvladati nekoliko logičkih problema. Prvi problem jest taj što je ta izjava proturječi sama sebi. To vidimo u gore postavljenom pitanju i u činjenici da oni koji ustraju na tome da nema apsoluta zapravo i sami vjeruju u jedan apsolut. Apsolutno su sigurni da ništa nije apsolutno. Ova vrsta filozofije poražava i proturječi sama sebi. Izjava da nema apsoluta sama po sebi protuslovi onome što kažu da vjeruju!

Drugi problem s poricanjem apsolutne istine / sveopće istine jest činjenica da svi ljudi imaju ograničeno znanje. Kao ljudska bića s ograničenim i konačnim umom, ne možemo logički donositi apsolutne negacijske izjave. Na primjer, nitko ne može logički reći »Nema Boga« (iako to mnogi čine), jer kako bi to bili u stanju reći trebali bi imati apsolutnu spoznaju o cijelome svemiru od početka do kraja. Kada ljudi kažu da nema Boga ili da nema apsolutne istine (što je u biti jedno te isto), sve što racionalno i logički mogu reći jest: »S ograničenim znanjem koje posjedujem, ne vjerujem da Bog postoji« ili »S ograničenim znanjem koje imam, ne vjerujem da je bilo što apsolutno istinito.«

Treći problem s poricanjem apsolutne istine / sveopće istine čini činjenica da to ne odgovara onome što znamo u našoj savjesti, našem iskustvu i što smo vidjeli u »stvarnome svijetu«. Ukoliko apsolutna istina ne postoji, onda u konačnici ništa nije ispravno ili pogrešno u pogledu bilo čega. Što bi moglo biti »ispravno za tebe« ne znači da je »ispravno za mene«. Premda se na površini takav relativizam čini privlačan, dovedemo li ga do njegova logičnog zaključka ubrzo se pokazuje razornim. Zamislite samo na trenutak kada zbilja ne bi bilo apsolutne istine i kada bi sve zbilja bilo relativno (bez mjerila bilo koje vrste). U suštini se događa to da svatko postavlja vlastita pravila po kojima živi i čini ono što smatra ispravnim. To uzrokuje probleme jer se osjećaj za pravičnost jedne osobe uskoro sukobljava s osjećajem za pravičnost drugoga. Na primjer, što ako je »za mene ispravno« zanemarivati semafore, čak i kada gori crveno svjetlo? Na taj način, riskiram živote drugih ljudi. Ili, što ako mislim da je uredu krasti od tebe a ti misliš da to nije uredu. Na isti način, netko bi mogao donijeti odluku da je uredu ubijati ljude, i početi ubijati sve ljude na vidiku.

Ukoliko ne postoje apsolutna mjerila, nema apsolutne istine i sve je relativno, onda je ubijanje svih ljudi jednako ispravno koliko i ne ubijanje svih ljudi. Krasti je jednako ispravno koliko i ne krasti. Biti okrutan jednako je kao i ne biti okrutan. Poricanje apsolutne istine može itekako lako dovesti do veoma razornih posljedica. Jer, ako nema apsolutne istine, nitko onda ne može zapravo reći »Trebaš učiniti to« ili »Ne smiješ učiniti to«. Ako nema apsolutne istine, onda čak ni sama vlada ne može ili ne bi smjela nametati pravila na društvo. Uviđate li probleme koje to uzrokuje? Potpuni kaos jer svatko čini ono što je ispravno u njegovim očima. Ako nema apsolutne istine, ako nema mjerila prema kojemu određujemo je li nešto ispravno ili pogrešno kojemu smo odgovorni, onda više ne možemo ni u što biti sigurni. Ljudi bi mogli činiti što god žele – ubijati, silovati, krasti, lagati, varati itd. i nitko im ne bi smio reći da je to pogrešno. Više ne bi smjela postojati vlada, ni zakoni, kao ni pravda, jer bi to onda značilo da čak ni većina ljudi nema pravo stvarati standarde i nametati ih na manjinu. Svijet bez apsoluta bio bi najgore zamislivo mjesto.

Danas često čujemo ljude kako govore: »Što je možda istina za tebe, ne mora biti istina za mene.« Onima koji smatraju da nema apsolutne istine, istina nije ništa više od osobne želje ili shvaćanja, koje se zato ne smije protezati izvan granica te osobe. Radi toga, nema više konačnih odgovora o značenju života i više nema nikakve nade u bilo kakvu vrstu života nakon smrti. Takav relativizam rezultira u religijskoj zbunjenosti, jer više ne može biti samo jedna ispravna religija, ne može biti samo jedan način na koji možemo imati ispravno zajedništvo s Bogom. Sve religije bi stoga bile lažne, jer sve one izriču tvrdnje da poučavaju ili vjeruju u neku vrstu života nakon smrti, u neku vrstu apsolutne istine. Upravo je to razlog zašto nije neuobičajeno da današnji ljudi vjeruju kako dvije dijametrijski suprotstavljene religije mogu biti jednako »istinite« premda obje tvrde da su jedini put ka nebu ili naučavaju dvije posve oprečne »istine«. Ljudi koji ne vjeruju u apsolutnu istinu zanemaruju te tvrdnje i prihvaćaju tolerantniji univerzalizam koji poučava da su sve religije jednake te da sve one vode u Nebo. Upravo zato se ljudi koji prihvaćaju taj svjetonazor toliko bjesomučno suprotstavljaju evanđeoskim kršćanima koji vjeruju Bibliji koja kaže da je Isus jedini »Put, Istina i Život« i da je On krajnja manifestacija istine i jedini način na koji možemo doći u nebo (Ivan 14,6).

Ipak, unatoč činjenici da je nijekanje apsolutne istine nelogično i neracionalno, gledište prema kojemu je »sve relativno« postalo je jedan od slogana naraštaja u kojemu živimo. U velikom dijelu Zapadnoga svijeta, većina ljudi odbacila je mogućnost da apsolutna istina može postojati ili postoji. Kao posljedica toga, nastalo je ono što mnogi nazivaju postmodernim društvom, koje sve vrijednosti, vjerovanja, stilove života i istine smatra jednako valjanima. Zbog toga, oni koji se drže apsolutnih mjerila ispravnosti ili neispravnosti smatraju se netolerantnima i uglavnom ih se osuđuje, izruguje i kritizira.

Zapravo, tolerantnost je postala jednom od glavnih vrlina društva, jedini apsolut, i zato može postojati samo jedno zlo: netolerantnost. Drugim riječima, dogodilo se to da svaki religijski sustav ili pojedinac koji dogmatski vjeruje u bilo što – a posebice u apsolutnu istinu – postaje kriv za netoleranciju, a jedino što politički korektno, relativno društvo nipošto neće prihvatiti su oni koji vjeruju u apsolute. Oni koji niječu apsolutnu istinu često će reći kako je u redu vjerovati u bilo što, dokle god svoja vjerovanja ne pokušavate nametnuti drugima. Ipak, ovo gledište samo je po sebi vjerovanje u pogledu toga što je ispravno a što pogrešno, a oni koji ga drže definitivno pokušavaju nametnuti ga na druge, i to ih čini licemjerima. Oni uzdižu mjerilo ponašanja koje onda nameću drugima – a time krše upravo ono što se pretvaraju da zagovaraju.

Pitanje koje jednostavno moramo postaviti jest zašto su oni koji promiču toleranciju toliko netolerantni prema ljudima koji vjeruju u apsolutnu istinu? I zašto su ljudi u tolikoj mjeri spremni prihvatiti sustav vjerovanja koji prijeti uništenjem same suštine društva i koja je po svojoj naravi toliko neracionalna i nelogična? To je jednostavno zato što ljudi ne žele biti odgovorni za svoja djela. Ukoliko postoji apsolutna istina, onda postoje i apsolutni standardi ponašanja, a mi smo tada odgovorni tim standardima. Kada poriču apsolutnu istinu, ljudi zapravo pokušavaju poreći tu odgovornost.

Nijekanje apsolutne istine / sveopće istine i kulturni relativizam koji iz toga proizlazi jednostavno je logični rezultat društva koje je prihvatilo teoriju evolucije kao objašnjenje života. Ukoliko je evolucija zbilja istina, život tada nema nikakva značenja, mi nemamo nikakve svrhe i ne može postojati apsolutno dobro ili zlo. Čovjek u tome slučaju može živjeti kako hoće i nikome nije odgovoran za svoja djela. Pa opet, bez obzira koliko grješni ljudi pokušavali poreći Božje postojanje i njegovu apsolutnu istinu, ipak će jednoga dana stati pred njegovim sudom. Biblija obznanjuje: »njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike. Jer iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo. Umišljajući da su mudri, postali su ludi.« (Rimljanima 1,18-22)

Posljednje pitanje koje bismo trebali postaviti u vezi toga postoji li apsolutna istina ili ne, jest postoje li dokazi o postojanju apsolutne istine? Razmotrimo li pažljivo ovo pitanje, ubrzo nam postaje jasno da zbilja postoje dokazi koji ukazuju na postojanje apsolutne istine. Prvi dokaz za postojanje apsolutne istine vidimo u našoj savjesti. Naša savjest nam govori da bi svijet trebao postojati »na određeni način«, da su neke stvari »dobre« a neke »zle«. To nam pomaže da shvatimo kako ima nešto pogrešno u patnji, gladi, silovanju, boli i zlu. Zbog toga smo svjesni da su ljubav, velikodušnost, suosjećanje i mir pozitivne stvari za kojima trebamo težiti. Biblija ulogu ljudske savjesti opisuje u Rimljanima 2,14-16: »Jer kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise Zakona, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju ili brane ... u dan u koji će Bog – prema mojem Evanđelju – suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.«

Drugi dokaz o postojanju apsolutne istine vidimo u znanosti. Znanost je jednostavno potraga za spoznajom. Ona je proučavanje onoga što znamo i potraga za daljnjom spoznajom. Prema tome, svako znanstveno proučavanje nužno se mora zasnivati na vjerovanju da u svijetu postoje objektivne stvarnosti. Bez apsoluta, što bi se dogodilo sa znanstvenim istraživanjem? Kako bismo mogli znati jesu li pronalasci znanosti istiniti? Zapravo, sami zakoni znanosti moraju se zasnivati na sigurnosti apsolutne istine.

Treći dokaz postojanja apsolutne istine / sveopće istine jest postojanje religije. Sve religije ovoga svijeta pokušaj su davanja značenja i definicije životu. One nastaju zbog činjenice da čovječanstvo teži nečemu višem od pukog postojanja. Iza svih religija krije se temeljno vjerovanje da život mora biti više od pukog fizičkog postojanja koje nam je poznato. U religiji ljudi traže sigurnost i nadu u budućnost, traže oproštenje grijeha, mir usred naših borbi te odgovore na naša najdublja traganja. Religija je zapravo dokaz da je čovjek puno više od veoma evoluirane životinje. Ona je dokaz o višoj svrsi, kao i činjenica da zbilja postoji osoban i svrhovit Stvoritelj, koji je u čovjeka usadio želju da ga poznaje. A ako postoji Stvoritelj, onda upravo on postaje standardom apsolutne istine i on je autortet koji uspostavlja tu istinu.

Hvala Bogu, takav Stvoritelj postoji, i u svojoj Riječi, Bibliji, objavio nam je ne samo sebe nego i svoju istinu. Želimo li saznati apsolutnu istinu / sveopću istinu, to možemo učiniti jedino kroz osoban odnos s Onime koji tvrdi da je »Istina«, s Isusom Kristom. »Ja sam Put, Istina i Život – reče mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.’« (Ivan 14,6) Činjenica da apsolutna istina postoji vodi nas do istine da postoji i suvereni Bog koji je stvorio nebo i Zemlju i koji nam se objavio, kako bismo ga mogli poznavati osobno kroz njegova Sina Isusa Krista.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Postoji li apsolutna istina /sveopća istina?