Zašto se Bog Staroga zavjeta toliko razlikuje od Boga Novoga zavjeta?




Pitanje: Zašto se Bog Staroga zavjeta toliko razlikuje od Boga Novoga zavjeta?

Odgovor:
Vjerujem da se u samoj srži ovoga pitanja nalazi pogrešno shvaćanje kako starozavjetne tako i novozavjetne objave o Bogu. Ovu osnovnu misao ljudi još izražavaju riječima: „Bog Staroga zavjeta je Bog gnjeva, dok je Bog Novoga zavjeta Bog ljubavi.“ Činjenica da je Biblija Božja progresivna samoobjava kroz povijesne događaje i kroz njegove odnose s ljudima kroz povijest možda je doprinijela pogrešnim shvaćanjima koja ljudi imaju o tome kakav je Bog u Starome a kakav u Novom zavjetu. Međutim, kada čitamo i Stari i Novi zavjet, ubrzo nam postane jasno da se Bog jednoga Zavjeta ne razlikuje od drugoga, te da se Božji gnjev i njegova ljubav otkrivaju u oba Zavjeta.

Na primjer, kroz cijeli Stari zavjet čitamo da je Bog „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“ (Izlazak 34,6; Brojevi 14,18; Ponovljeni zakon 4,31; Nehemija 9,17; Psalam 86,5; Psalam 86,15; Psalam 108,4; Psalam 145,8; Joel 2,13). Međutim, u Novom zavjetu, Božja strpljivost i milosrđe očituju se na potpuniji način zbog činjenice da „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni“ (Ivan 3,16). Kroz cijeli Stari zavjet vidimo da je Bog prema Izraelu postupao kao što se privrženi otac ophodi prema svome djetetu. Kada su svojeglavo griješili protiv njega i počeli štovati idole, Bog ih je kažnjavao, ali ama baš svaki put, nakon njihova pokajanja od idolopoklonstva, ponovno bi ih izbavio. Na isti način Bog postupa prema kršćanima u Novom zavjetu. Na primjer, Hebrejima 12,6 kaže: „Jer Gospodin kara onoga koga ljubi i šiba svakoga koga usvaja za svoga sina“.

Na sličan način, kroz cijeli Stari zavjet svjedoci smo Božje osude i gnjeva koji se izlijevaju na nepokajane grješnike. Isto tako, u Novom zavjetu vidimo da se još uvijek „očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću“ (Rimljanima 1,18). Čak i letimično čitanje Novoga zavjeta otkriva nam da Isus češće govori o paklu nego o raju. Zato je jasno da se Bog Staroga zavjeta nimalo ne razlikuje od Boga Novoga zavjeta. Bog je po svojoj naravi nepromjenjiv. Premda mi možemo vidjeti kako se u pojedinim odlomcima Svetoga pisma otkriva jedan aspekt njegove naravi više od drugih, On sâm ostaje isti.

Kada zbilja počnemo čitati i proučavati Bibliju, postaje nam jasno da se Bog Staroga zavjeta nije nimalo promijenio kada o njemu čitamo u Novom zavjetu. Iako Biblija zapravo sadrži šezdeset šest pojedinačnih knjiga, pisana je na dva (ili možda tri) kontinenta, na tri različita jezika, tijekom razdoblja od oko 1.500 godina, a pisalo ju je više od 40 autora (iz različitih životnih poziva), od početka do kraja ona ostaje ujedinjena knjiga, bez proturječja. U njoj vidimo na koji način se privrženi, milosrdni i pravedni Bog ponaša prema grješnim ljudima u svakojakim situacijama. Zaista, Biblija je Božje ljubavno pismo upućeno čovječanstvu. Božja ljubav prema njegovoj tvorevini, posebice prema čovjeku, očigledna je kroz cijelu Bibliju. Kroz cijelu Bibliju vidimo kako Bog iz svoje ljubavi i milosrđa poziva ljude u poseban odnos s njime, ali ne zato što su oni to zaslužili nego zato što je on milostiv i milosrdan Bog, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Pa ipak, nalazimo svetoga i pravednog Boga koji je sudac svih onih koji su neposlušni njegovoj riječi i odbijaju ga štovati, a umjesto toga okreću se štovanju bogova koje su sami stvorili, štuju idole i druge bogove umjesto da štuju jednoga i jedinog pravog Boga (Rimljanima 1).

Zbog Božje pravednosti i svetosti, svi prošli, sadašnji i budući grijesi moraju se kazniti. Ipak, u svojoj beskonačnoj ljubavi Bog je osigurao način plaćanja grijeha i način da se čovjek izmiri s Bogom i izbjegne njegov gnjev. Tu predivnu istinu vidimo u stihovima poput 1. Ivanove 4,10: „U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.“ U Starome zavjetu, Bog je dao žrtveni sustav po kojemu su se mogli izmiriti grijesi, ali taj žrtveni sustav bio je tek privremen i samo je iščekivao dolazak Isusa Krista koji će umrijeti na križu kako bi izvršio stvarno posredničko ispaštanje za grijeh. Spasitelj koji je bio obećan u Starome zavjetu potpunije je objavljen u Novome, a krajnji izraz Božje ljubavi, njegovo slanje svoga Sina Isusa Krista, otkriven je u svoj svojoj slavi. I Stari i Novi zavjet postoje kako bi nas učinili »mudrim(a) za spasenje« (2. Timoteju 3,15). Kada ih pažljivije proučavamo, zbilja je očigledno da Bog u Novome zavjetu nije nimalo drukčiji nego što je bio u Starome zavjetu.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Zašto se Bog Staroga zavjeta toliko razlikuje od Boga Novoga zavjeta?