Šta je kanon Pisma?




Pitanje: Šta je kanon Pisma?

Odgovor:
Riječ “kanon” dolazi iz pravila zakona koji se koristio da se odredi da li neka knjiga odgovara standardu. Važno je reći da su knjige Pisma bile kanonske onog momenta kad su napisane. Pismo je bilo Pismo kad je pero dotaklo pergament. To je veoma važno jer Kršćanstvo ne počinje definisanjem Boga ili Isusa Krista, ili spasenja. U autoritetu Pisma je osnova Kršćanstva. Ako ne možemo identifikovati šta Pismo jeste, onda ne možemo ispravno razlikovati bilo koju teološku istinu od pogrešne.

Koji je standard bio korišten da odredi koje bi knjige trebalo da se smatraju Pismom? Ključni stih za razumijevanje procesa i svrhe, vjerovatno i vremena pisanja Pisma, je Juda 3, gdje kaže da je kršćanska vjera “jedanput zauvijek predana svetima”. Pošto je naša vjera određena Pismom, Juda u osnovi kaže da je Pismo dano jednom, za dobrobit svih Kršćana. Zar nije predivno znati da ne postoji skriven ili izgubljen manuskript koji tek treba da se pronađe, da ne postoje skrivene knjige koje poznaju samo odabrani i da ne postoje živi ljudi koji imaju posebno otkrivenje koje od nas zahtijeva da se popenjemo na Himalaje, kako bismo bili prosvijetljeni? Možemo biti sigurni da nas Bog nije ostavio bez svjedoka. Ista nadprirodna sila koju je Bog koristio da proizvede svoju Riječ, korištena je i da tu istu Riječ održi.

Psalam 119:160 tvrdi da je srž Božije Riječi istina. Krećući od te pretpostavke, možemo uporediti spise koji su van prihvaćenog kanona Pisma, da vidimo da li prolaze test. Na primjer, Biblija tvrdi da je Isus Krist Bog (Izaija 9:5-6; Matej 1:22-23; Ivan 1:1, 2, 14, 20:28; Djela 16:31, 34; Filipljani 2:5-6; Kološani 2:9; Titu 2:13; Hebrejima 1:8; 2. Petrova 1:1). Ipak mnogi vanbiblijski tekstovi, za koje se tvrdi da pripadaju Pismu, tvrde da Isus nije Bog. Kad postoji jasna kontradikcija, treba vjerovati u zvaničnu, utvrđenu Bibliju, ostavljajući druge spise van sfere Pisma.

U ranim vijekovima crkve, Kršćani su ponekad kažnjavani smrću što su posjedovali kopije Pisma. Zbog ovog progonstva, postavlja se pitanje: “Za koju je knjigu vrijedno umrijeti?” Neke knjige možda sadrže Isusove riječi, ali da li su one nadahnute, kako kaže u 2. Timoteju 3:16? Crkveno vijeće je igralo ulogu javnog prepoznavanja kanona Pisma, ali često je neka individualna crkva ili su grupe crkava prepoznavale knjigu kao nadahnutu, po načinu na koji je napisana (npr. Kološani 4:16; 1. Solunjanima 5:27). Tokom ranih vijekova crkve, samo par knjiga je bilo osporeno i lista je u osnovi postavljena do 303 g.n.e.

Kada se radi o Starom Zavjetu, uzimaju se u obzir tri važna faktora: 1) Novi Zavjet citira ili aludira na svaku knjigu Starog Zavjeta, osim dvije. 2) Isus potvrđuje hebrejski kanon u Mateju 23:35, kad navodi jednu od prvih i jednu od posljednjih priča iz Pisma njegovog vremena. 3) Jevreji su bili vrlo pedantni u čuvanju Starozavjetnih spisa i imali su par kontraverznih odluka koji dio im pripada a koji ne. Rimokatolički apokrifi ne odgovaraju standardu i ispadaju iz definicije Pisma, te nikad nisu bili prihvaćeni od strane Jevreja.

Najviše pitanja o tome koja knjiga pripada Bibliji se bavi onim što je napisano od Kristovog vremena, pa nadalje. Rana crkva je imala neke veoma specifične kriterije kako bi se knjige smatrale dijelom Novog Zavjeta. Oni uključuju sljedeće: Da li je knjigu napisao neko ko je bio svjedok Isusa Krista? Da li je knjiga prošla “test istine”? (npr. da li se slaže sa drugim, već potvrđenim Pismom?). Novozavjetne knjige koje su onda prihvaćene su izdržale test vremena i kršćanska ortodoksija ih je prigrlila, sa malim izmjenama, vijekovima.

Smjelost u prihvatanju određenih knjiga datira od primalaca iz prvog vijeka, koji su ponudili svjedočanstvo iz prve ruke kao njihovu autentičnost. Dalje, tema zadnjeg vremena iz knjige Otkrivenja i zabrana dodavanja Pismu, u stihovima 22:18, stoji čvrsto kao argument da je kanon završen onda kada je i napisan (A.D. 95).

Postoji važna teološka poenta koja ne bi smjela da se propusti. Bog je koristio svoju Riječ tokom milenija za jednu primarnu svrhu – da otkrije sebe i komunicira sa čovječanstvom. Na kraju krajeva, crkveno vijeće nije ono koje je odlučilo koje su knjige Pismo; to je odlučeno još kad je Bog izabrao autore koji će ih napisati. Kako bi se postigao završni rezultat, uključujući to da Njegova Riječ izdrži kroz vijekove, Bog je vodio vijeće rane crkve u prepoznavanju kanona.

Sticanje znanja po pitanju stvari kao što je prava priroda Boga, porijeklo univerzuma i života, svrha i značenje života, čuda spasenja i budući događaji (uključujući sudbinu čovječanstva) su iznad ovozemaljskog opažanja i naučnog kapaciteta čovječanstva. Data Riječ Božija, cijenjena i lično primijenjena od strane Kršćana tokom vijekova, je dovoljna da nam objasni sve što treba da znamo o Kristu (Ivan 5:18; Djela 18:28; Galaćani 3:22; 2. Timoteju 3:15), da nas pouči, ispravi i uputi u svu pravednost (2. Timoteju 3:16).



Vrati se na bosansku stranu



Šta je kanon Pisma?